Elena Ferrante

ao uvijek u takvim prilikama, pomislila sam: sad kad ne mora biti otac svakoga dana, odličan je otac, čak ga i Imma obožava; možda s muškarcima ne može drugačije: malo s njima živiš, dobijete djecu, a onda zbogom. Ako su površni poput Nina, otići će ne osjećajući nikakvu obavezu; ako su ozbiljni poput Pietra, ispunit će svaku svoju dužnost, a prema potrebi dat će sve od sebe.

Lila je Pinucciinu odsutnost opravdala s nekoliko riječi: ima posla, otputovala je s mužem. I Nino i Bruno nisu pokazali ni najmanje žaljenje, a to me uznemirilo. Kako netko može tako nestati ne ostavivši prazninu?

Svakog bih si dana rekla: takva sam, kakva sam i nema mi druge nego prihvatiti se, takva sam se rodila, u ovome gradu, s ovim dijalektom, bez novaca; dat ću što mogu dati, uzeti što mogu uzeti, podnijeti što treba podnijeti.