Je li naslov romana Zar je to čovjek pitanje ili tvrdnja? Doima se kao pitanje, ali je upitnik svjesno izostavljen. Možda nikada u povijesti književnosti nije odsutnost jednog jedinog interpunkcijskog znaka prouzročila tako bolnu dvosmislenost. Kao kemičar, Primo Levi je znao da svekolika raznolikost tvari ovisi o malim, gotovo neprimjetnim odstupanjima u strukturi atoma. U alkemiji književnosti, na putu od gole riječi, preko poimanja i tumačenja, pa sve do zaborava, neizvjesnost je još strašnija, varijable su premnoge, a kada se toj smjesi doda onaj isti sastojak – Auschwitz – zbog kojeg je postalo nemoguće pisati poeziju, javlja se prijetnja klonuća, predaje… Treba li se dakle predati? Pitanje je pogrešno. Treba svu svoju imovinu, a to je dnevno sljedovanje kruha, uložiti da bi se nabavilo bogatstvo, obična žlica za juhu. U svijetu bez upitnika.
Veličina romana Zar je to čovjek u tome je što o najvećoj strahoti svih vremena, kad ljudi nisu imali pravo ni na žlicu, Primo Levi piše sa začudnom smirenošću. Traganje za ravnotežom između vlastite boli koja bi najradije vrištala (ili tupo klonula) i opore emotivne samodiscipline kojom je pisan ovaj roman, nije tek dužno izbjegavanje patetike. To je vještina književnog genija.
