Jedan od nas ... jedan od: nas . , jedan od nas...
Tri riječi ponavljane u nedogled, svakim su satom sve dublje ulazile u njihovu svijest.
Petoro ljudi - petoro preplašenih ljudi. Nikakva uobičajenog razgovora koji bi mogao uljepšati atmosferu. Bili su neprijatelji, vezani isključivo nagonom za samoodržanjem.
Odjednom su počeli sve manje nalikovati na ljudska bića. Polako su poprimali životinjski izgled. Kao kakva oprezna, stara kornjača, sudac Wargrave sjedio je sav zguren, nepomičan, budna oka i pronicljiva pogled.
Bivši inspektor Blore djelovao je još sirovije i nezgrapnije. Gegao se poput kakve spore životinje. Oči su mu bile zakrvavljene, a pogled mu je odavao mješavinu bijesa i tuposti. Bio je nalik životinji natjeranoj u stupicu, sprernnoj da se baci na svoje gonioce. S druge strane, osjetila Philipa Lombarda kao da su se još više izoštrila. Uši su mu reagirale na svaki i najmanji šum. Korak mu je bio lakši i brži, tijelo gipko i graciozno.
Često se smiješio, pokazujući pri tom svoje dugačke bijele zube.
Vera Claythorne bila je vrlo tiha. Sjedeći u stolici, tupo je zurila preda se. Izgledala je ošamućeno, poput ptičice kad naleti glavom na prozorsko staklo, pa je pokupi ljudska ruka i ostavi skutrenu, preplašenu, nepomičnu, u nadi da će je spasiti njena nepomičnost.
Armstrongovi su živci bili u jadnom stanju. Trzao se, a ruke su mu drhtale. Palio je cigaretu za cigaretom i odmah ih zatim gasio. Činilo se da ga to prisilno mirovanje muči više od ostalih. Više puta provalila bi iz njega bujica nesuvislih iskidanih riječi.
– Ne, ne bismo smjeli samo sjediti i ništa ne poduzimati! Mora posto jati nešto, sigurno ima nešto što možemo učiniti! A da zapalimo veliku vatru?
Blore ga presiječe:
– Po takvom vremnu.
Kiša je opet pljuštala. Vjetar je nailazio u silovitim naletima. Nlonotono rominjanje kiše djelovalo je depresivno, te ih dovodilo do ludila.
Prešutnim sporazumom prihvatiše borbeni plan. Svi su sjedili u velikoj dnevnoj sobi. Izlazili su samo jedan po jedan. Ostalo četvero čekalo bi da se peti vrati.