Nerijetka su tumačenja po kojima povijesne procese određuju ekonomija, ideologija, klasa, nacija… Nisu sasvim netočna, ali kao u poslovici o stablu i šumi, zanemaruju upadljivo: poviješću upravlja čovjek. Utopljenici i spašeni Prima Levija eseji su o čovjeku, stvaratelju povijesti i njenoj žrtvi. Govore o ljudima koji su u vrtlogu Holokausta, najtežem od svih moralnih i političkih poremećaja koji se ikada dogodio, spasili život ili su spasili vlastitu savjest. Rijetko kada i jedno i drugo. O ljudima koji su se u abnormalnim prilikama moralno utapali na raznolike načine, katkad bezazleno, katkad zločinački, ali i o abnormalnim prilikama u kojima je, začudo, još uvijek bilo moguće donositi moralne odluke. Na koncu, iza svega stoji odluka pojedinca, bila moralna, bila zločinačka, bila banalna. Ili ona najgora: zločinačka koja je sebe uspjela uvjeriti da je moralna. To je fašizam. Koliko god je nepojmljiv u svojoj odvratnosti, fašizam je ipak ljudski produkt.
Utopljenici i spašeni primijenjena su antropologija, bolna u svojoj raspetosti između potrebe za vjerom u čovjeka i strahom od tog istog stvora: ako je jednom već bio u stanju stvoriti Auschwitz, znači da ga uvijek i opet može ponoviti. S tom mišlju valja nam živjeti među ljudima i sačuvati ljudskost.
