Jesen 1. dio

Lica
Teško je zamisliti nešto o čemu znamo više od lica. Teško je zamisliti i neko znanje koje je ravnomjernije raspodijeljeno. Gledati ne znači samo registrirati, nego i diferencirati. Ako svi mogu vidjeti da je to što raste na livadi drvo, i ako gotovo svi mogu vidjeti da je to jabukovo drvo, samo malobrojni imaju privilegij vidjeti kakvo je to jabukovo drvo, koliko je ono staro, u kakvu je stanju. Za veliku većinu područja iz svijeta života potreban je neki oblik kompetencije i iskustva da bi ih se vidjelo i shvatilo. S licima nije takav slučaj. Čim vidimo neko lice, znamo jesmo li ga vidjeli prije, makar se to dogodilo nekad davno. Znamo što ono izražava, izražava li radost ili tugu, iznenađenje ili ravnodušnost, polet ili sporost. Odmah znamo i koliko je ono staro, i možemo li ga smatrati lijepim ili ružnim, običnim ili posebnim, sviđa li nam se ili ne. I kad nam se učini da sliči nekom drugom licu, rijetko ga pobrkamo s nekim drugim, svako lice smatramo jedinstvenim, čak i ono najobičnije od svih običnih. To je na neki način čudno, jer se sva lica sastoje od jednakih komponenata, kojih uopće nije mnogo. Čelo, obrve, oči s trepavicama, nos, obrazi, usta s usnama i zubima, brada. Diferenciramo iz nužnosti, prisiljeni smo, na primjer, vidjeti razliku između jestivih i nejestivih biljaka, a i iz zanimanja koje, ako je veliko, dolazi samo od sebe: svi koje imalo zanima umjetnost, na prvi pogled vide je li slika Van Goghova ili Gauguinova, Berthe Morisot ili Pissarroova. Svi imaju jednako veliko znanje o licima, i to zbog potrebe, ali i zanimanja i blizine, što nam kazuje da se naš pravi život ne odvija u krajoliku, ni među stvarima, nego među ljudima i ljudskome, u svjetlu lica. Pokušaj krajnje racionalizacije svijeta i života u vremenu prosvjetiteljstva odveo je znanost i do lica, da bi ga se početkom prošloga stoljeća mjerilo, mjereći mu udaljenosti i veličine, i slagalo s bojama i valerima u veće sustave, na jednak način kao što se radilo s biljkama i životinjama, ili su različiti izrazi lica katalogizirani u stripovima, što nije nimalo čudno. Ali, budući da lice nije samo dio ljudskoga, jer je to i ruka ili prst, nego da ono to ljudsko i izražava, ne može ga se „uhvatiti“. Ljudsko je promjenjivo, pokretno je, i neshvatljivo. Jutros sam sjedio u dnevnoj sobi i pogledao lice svoje starije kćeri, koje je jedno od lica koje